Tuga me uze kad prije tri mjeseca, za redovitog jutarnjeg čitanja vijesti, nabasah na onu o požaru u Mariji Bistrici. Povratih se kad vidjeh da su stradale pomoćne zgrade; jest šteta milijunska, ali je, kontam, i da je bila manja u kunama mogla biti veća da je stradalo nešto posebno. A posebnog ovdje gdje god se čovjek okrene.

Nikad do jesenas nisam bio u Mariji Bistrici, a slušajući ispovijesti onih koji jesu, čak i nekih koji tamo idu godinama, zamišljao sam mjesto i svetište kao i mnoga druga; ima ih po ovim našim krajevima na desetke i sva se pomalo ili malo više klinče kako su najveća, najuređenija, najpoznatija, ali sam znao doživjeti da u ponekom jedva zateknem par osoba da mi fotografije ne budu „prazne“. Tako se i u Mariju Bistricu za svaki slučaj zaputih nedjeljom, nadajući se da će ljudi biti barem toliko da mi se nađu za ponekog finog kadra.

Što kažu: Kad, ono, međutim… :-O Cesta puna vozila, a sve do ulaza u mjesto računam da idu ko zna gdje. Ispostavi se, međutim, da su svi krenuli kud i ja; ne da mi neće faliti ljudi, razlazali se na sve strane, nego se nije lako razmititi! E, kad sam vidio koliki je parking, da može stati stotine vozila, shvatio sam da je sve ono što sam zamišljao ni nalik onom kakvo je u stvarnosti! Dakle, promašio ceo fudbal :)

Marija Bistrica je od 1993. i sjedište općine, ali koliko god je važno svetište i koliko god ljudi ga vidi, toliko za ostatak općine uglavnom nikad ne sazna. Malo ko zađe i u povijest i dozna da se tadašnja Bistrica, Marija će joj u ime biti naknadno dodana, prvi put spominje još 1209., u povelji kojom se nekom županu Vratislavu od strane ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. vraćaju neki njegovi zaplijenjeni posjedi. Ako ko i zaluta u davna vremena, živnut će tek kad naiđe na podatak da se ovdašnja župa s crkvom svetih Petra i Pavla spominje već 1334., te da 1731. zagrebački biskup Juraj Branjug posvećuje novosagrađenu crkvu Gospe Snježne u tada očito već poznatom svetištu Marija Bistrica.

M.J. | Bljesak.info / Molitva na Kalvariji

Misa će početi za kojih pola sata, mnoštvo se polako slijeva u ogromni i, vidjet ću kasnije, odlično ozvučeni polukružni prostor ispred crkve. Crkva je i taj prostor, i to crkva na otvorenom, kako stoji na tablama. Ta crkva bez zidova, prozora i krovova posvećena je kardinalu Alojziju Stepincu, koji je, po papi Ivanu Pavlu II., 3. listopada 1998. upravo ovdje službeno proglašen blaženikom. Marija Bistrica se Ivanu Pavlu II. zahvalila podizanjem spomenika ispod Kalvarije, kako se obično, pa i ovdje, naziva put križa.

Ovdašnja Kalvarija je, ako izuzmemo one zaostale još iz doba baroka, jedna od ljepših i prostranijih u Hrvatskoj, a idejni tvorac je, zanimljivo, upravo tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac; dok je negdje u nadbiskupskom dvoru, odmarajući se od molitve i od ljudi, črčkao raspored postaja križnog puta, vjerojatno, makar ga neki doživljavaju vidovitim, nije mogao ni pomisliti da će tu, na dnu svog crteža, pedesetak godina kasnije biti svečano primljen u nebesku vojsku blaženika. Uglavnom su već 1941. godine postavljene prve četiri postaje, i to od mramora dobavljenog iz Carrare, a onda se razbuktao rat. Nakon što je uminuo, Stepinac je, znamo, završio u zatvoru pa niko, naravno, nije smio ni pomisliti nastaviti započeto. Tako je ovdašnji križni put dugo godina, sa svega četiri postaje, bio jedinstven u svijetu. U drugoj polovici sedamdesetih, kad je politički pritisak malo popustio, odnekud „odozgo“ je, bit će, stigao signal da se započeto može nastaviti pa su od 1977. do 1990. obnovljene prvotne četiri i postavljene ostale postaje.

Dok su prve četiri isklesane u Italiji, pa im se autori ni ne spominju, možda ni ne znaju, dotle je preostalih osam povjereno eminentnim kiparima: Kruno Bošnjak, Stanko Jančić, Josip Poljan i Ante Starčević te Ante Orlić, kome je kod izrade 13. postaje pomagala i Marija Ujević. Postamenti ogromni, figure u prirodnoj veličini; djeluju živo, gdjegdje čak i živahno, toliko da načas izgleda da će se Isus, pod teretom križa, stropoštati po zemlji i mimo onih trenutaka kad je padao. Teško ih je fotografirati bez ljudi, to ću uspjeti tek satima kasnije, a sad, dok se očekuje početak mise, pred svakom postajom ljudi koji u tišini mole. Staza gdjekad i zakrčena, puno mladih obitelji s djecom; opijum za narod koji je trebao zauvijek nestati ovdje – uzalud 45 godina komunističkog zatiranja, uzalud svakodnevno medijsko bombardiranje kako vjeru prakticiraju još samo „zaostali“ i „nazadni“ - izgleda nikad žilaviji i otporniji. U dnu Kalvarije velika okrugla fontana s Gospinim kipom, bočno čudnovato metalno stablo nalik hrastu sa 23 manja i veća zvona, nigdje ne vidjeh nešto slično, zovu ga Zvonosvir, a na gornjoj točki Isus i ona dva razbojnika što se proslaviše samo zato što ih je zapalo da budu razapeti s Njim. Uz fontanu drhti i trepće bezbroj zapaljenih svijeća, okrunjena Gospa s okrunjenim Isusom hodočasnike miluje pomalo odsutnim pogledom.

M.J. | Bljesak.info / S Gospom

Iako je jesen, ugrijalo je, pa naroda vidjeh čak i u hladovitoj šumi pored Kalvarije, kao i među stablima neobranih jabuka između postaja, a doslovno svako sjedeće mjesto, čak i ona podalje od središta molitvenog prostora, zauzeto je. Zbog toga ću neke detalje moći vidjeti tek kasnije, recimo stablo cedra koje ne bih ni „poznao“ da podaci ne stoje na ploči uz deblo. Neki prošetali čak s druge strane brda, misa se, makar pomalo nejasno, čuje i dotle. S te strane je samostan karmelićanki. Nijednu, naravno, neću vidjeti, budući da se radi o tzv. klauzurnim karmelićankama, što će reći da niti ko ulazi njima, niti one izlaze vani već cijeli život – mada ima nešto malo izuzetaka – provedu u samostanu. Vidjet ću samo, skriven u niši oivičenoj zelenilom i suncokretima, Stepinčev kip, pa se vratiti natrag, u mnoštvo.

Počela je misa. Svećenika iza oltara više od 50, a crveni se i nekoliko biskupskih kapica. Ori se pjesma, molitva odzvanja okolnim brdima. Ako je vjere stvarno ovoliko koliko je se pokazuje, onda se čuje do neba.

Koristim situaciju kako bih vidio crkveni interijer. Nagledao sam je se s gornje točke Kalvarije, nije to samo crkva već čitav zakučasti kompleks koji, ni uza svu upornost i trud, ne uspijevam „nacrtati“ u glavi, možda i zbog toga što mi pažnju odvlače šiljasti šareni krovovi, uključujući i glavni toranj – da zaboravim gdje sam, pomislio bih da sam u Estoniji, Elzasu ili ko zna gdje. Koristim situaciju, rekoh, vjerujući da su svi vani, ali nisu, u crkvi je dobra hladovina i šteta ju je propustiti.

Ah, ti požari… Zadnji „pravi“, ne računamo ono u listopadu, desio se 1880. i učinio crkvu potpuno neupotrebljivom. Izgorjelo sve, a neoštećen je – tako je zapisano – ostao samo glavni oltar, koji je 1715. godine darovao Hrvatski sabor, a s njim je sačuvan i kasnogotički kip Majke Božje Bistričke. Eno ga gdje je i bio, crn kao gar, ali ne od požara nego što je takav izrađen, mada je prigodom restauracije nađeno da izvorno nije bio takav.

Obnova crkve, koja je i tako odavno već bila tijesna primiti toliko hodočasnika, pripisuje se Hermannu Bolléu, makar je on tada bio samo učenik Friedricha von Schmidta; učenik je uvelike nadmašio učitelja pa je ljepše reći da je obnovu osmislio Bollé. Odabran je neorenesansni slog, a crkvi je, uz ostalo, dodan i cinktor, s dvorišne strane arkadama omeđeni prostor, kakav vidjeh u još nekoliko zagorskih crkava, primjerice na Trškom Vrhu iznad Krapine ili u Ludbregu, samo što je ovdašnji najveći i najbolje osmišljen.

M.J. | Bljesak.info / Majka Božja Bistrička

Naravno da je na jednom ovakvom mjestu, stoljećima narodskom, a odavno već i službenom nacionalnom hodočastilištu, bezbroj detalja koji plijene pozornost. Eto, najprije taj čudotvorni kip i legenda koja kaže da se prvotno nalazio u crkvici na obližnjem Vinskom Vrhu, a kad su osmanlijske čete „dobacile“ i do ovih krajeva, neki ga agilni župnik, računajući da će tu biti sigurniji, 1545. godine donio u ovdašnju crkvu i zazidao. Zaboravljen pa nađen, a onda još jednom zakopan. Osmanlije su u međuvremenu odbačeni, Zagorje nije palo, ali je, bit će, župnik umro ne odajući tajnu. Ipak je naknadno nađen, neko je, dakako, ipak znao, ali nije vraćen na Vinski Vrh i eno ga, zlati se i sja crnim sjajem. Inače je zapisano da je dan nakon ponovnog nalaska kipa, nakon obnošenja oko oltara, čudesno ozdravila uzeta kćerka neke plemkinje Magdalene Paulec, a istog dana bistrička se Gospa ukazala sedmorici od Osmanlija zarobljenih kršćana u Kanjiži, kazavši im da se zavjetuju otići u Bistricu i da će biti slobodni te da će i Kanjiža biti oslobođena, što se uskoro i desilo. Narod čuo za ta dva čuda i otad hrpimice dolazi pokloniti se bistričkoj crnoj Gospi.

Pomalo je neobično vidjeti i od A do Ž oslikanu katoličku crkvu, takvo što je kudikamo češće u pravoslavnim. Ovdje je to urađeno skladno i očito majstorskim rukama. Motivi biblijski i uglavnom opće poznati, primjerice Bijeg u Egipat, Isusovo rođenje, Raspeće i slična. Radio ih je tijekom Drugog svjetskog rata – gle sad! – Krsto Hegedušić! Kad je nastupila nova vlast, nije mu bilo baš pametno baviti se crkvenim freskama pa ih nikad nije dovršio. Uz jedan od zidova kip svetog Leopolda Bogdana Mandića. I, rekoh, bezbroj detalja, kao i u cinktoru, čijim znatnim dijelom dominiraju stotine mramornih ploča sa zahvalama Majci Božjoj Bistričkoj. Iznad njih slikovni zapisi čuda koja su se dogodila po istom zagovoru: Stjepan Blagović iz Stubice 1687. spašava gromom udarenu žitnicu, Petar Šimunec iz Poljanice 1915. izbavljen od smrti kod Dobre ili (nekakve) dobre noći, to ne znam jer je sve ispisano velikim slovima, neki se hrvatski vojnik tri godine kasnije vraća iz ratnog ropstva, Juraj Gregorić iz Jezera spasio život nakon što ga je ugrizla zmija, Ivan Gjurić 1689. godine oslobođen iz turske tamnice, neki putnik iz Ivanića, 1690. prestrašen utvarama, umiri se, tvrđa Zrinj 1738. oslobođena od turskog opsjedanja… Čuda je na stotine, vjerojatno i na tisuće, bilježe se već stoljećima i sigurno je bistrička knjiga čuda triput deblja od Biblije. Ispred krasnog višemetarskog reljefnog stupa, postavljenog u čast dolaska Ivana Pavla II. u Hrvatsku, izvjesna gospođa postavila štand s povrćem. Da kontam, ne kontam!

M.J. | Bljesak.info / Iz turske tamnice oslobođen…

Sve zajedno, prostrani cinktor prilično podsjeća na stoljećima stare njemačke katoličke crkve i samostane. Kipova puno, ne vrijedi nabrajati, ali i natpisa. Na ulazu stražari biskup zagrebački Martin Borković (1597.-1687.), „vrhovnik pavlinskog reda“, „zaslužan za našašće čudotvornog kipa Majke Božje Bistričke“. Kip je postavljen 1998., a neka slova na natpisu se već jedva naziru, što nikad, ama baš nikad neću shvatiti, pogotovo kad vidim natpise stare po petsto ili šesto godina u kojima je svako slovo čitko. Malo dalje još jedna inačica Alojzija Stepinca, vjernija od one kod karmelićanki, pa, ispod jednog od lukova, tekstualno podsjećanje na XIII. međunarodni marijanski kongres, održan 1971. Nije to bio „obični“ skup nego nešto dotad nepojmljivo: u jednoj komunističkoj državi na jednom se mjestu okupilo mnoštvo biskupa i svećenika te čak 150.000 vjernika! Malo zatim, krajem iste godine, Marija Bistrica je i službeno proglašena nacionalnim svetištem. Dijelovi nekih stupova „rezervirani“ za imena onih što se vole potpisati flomasterom ili takvim čim, „moda“ pristigla ovamo sa zapada, gdje ju je, bit će, neki liberalni biskup prihvatio kao nešto normalno; mene podsjeća na Julijinu kuću u Veroni i slična mjesta, nikako na dio Božjeg hrama.

S druge strane, ispred glavnog ulaza u crkveni kompleks, središte je gradića. Nerijetko u ovakvim mjestima sve zanimljivo stane u crkvenu „ogradu“, a ovdje nije ni izbliza tako. Granica između crkvenog i svjetovnog je red štandova sa slikama Majke Božje Bistričke u raznim inačicama. Ne fali, naravno, ni prikaza svetišta, križeva i drugih vjerskih motiva; nisu skupe, a najbolje idu one „pozlaćene“. Na njih se nastavljaju štandovi s tim, ali i milijun drugih mrnđalica i čitav je gradić pretvoren u dernečište, ali ipak s mjerom, bez cirkuskih šatri, pjevaljki i go-go plesačica, kao što to zna biti kod nas za vanjskih proslava patrona nekih župa i godovina; tek jedan malecki ringišpil za najmlađe. Domaćem svijetu su vjerojatno obična, a mene baš vuku kućice s licitarskim srcima, ovakvim i onakvim. Jedno je, za fotkanje, postavljeno nasred trga, a da ih je postavljeno još dvoje-troje, u ovakve dane bi imalo rašta, pred ovim jednim, naime, treba popočekati da se dođe na red. I ne samo srcima, prave licitari i pričice, potkove, konjiće, ma svašta nešto, a sve to, što bi reci Štulić, nije mala zajebancija – licitarska tradicija našla se i na UNESCO-ovoj reprezentativnoj listi nematerijalne baštine čovječanstva.

M.J. | Bljesak.info / U srcu, u licitarskom

S neboplave fasade zove medičar, to je još jedna ovdašnja tradicija. Nakon par minuta moram priznati da kod nas nema nepcu i stomaku ovako ugodnih slastica. Blizu licitarskog srca za fotkanje pomalo bezlična fontana, to je moglo i bolje, a još koji metar dalje crno-bijeli konjić na kotačima, s crvenim sedlom, on teško da je mogao ispasti bolji. Da je Marija Bistrica i prije, a ne od 1993., bila prava čaršija, svjedoči natpis na pročelju za ovolicno mjesto pogoleme zgrade, podignute još 1900. godine: Poglavarstvo općine, tako stoji. Na stepeništu ispred nje, umjesto strogog žandarma, petorica mužikaša u zagorskim narodnim nošnjama; pridružujem im se i tražim onu „A ti si v srce mi / žtak puno sunca dala / kaj morem ti neg reć: / od vsega srca falaaaa!“ Sviraju mi je, naravno, jedan i odlično terca, a to što su plastični, nimalo nam ne smeta da zapjevamo :) Usred svega vezanog za svetište, spomenik poginulim borcima Narodnooslobodilačkog rata i žrtvama terora. Hm… Prilično fin, ali očito iz kategorije „inat-spomenika“…

Fina je Marija Bistrica, a od svega viđenog razočaravajuće su samo dvije stvari. Prva su ljudi u dvorištima nalik vjetrenjačama koji neprekidno prave krugove rukama, nešto kao onaj striček što ga na cestovnim radilištima postave da vozače dodatno uputi u jedini mogući pravac. Svi ti silni okreti nisu neka jutarnja tjelovježba već način da, unajmljujući dvorišta za parking, dodatno zarade, i to zato što je – to je druga stvar – crkveni parking upravo bezobrazno skup. Pa zar se mora naplatiti i onaj mrvičak vjere koji mnoge pokrene da se odvaže i dođu provjeriti je li pred gašenjem ili se može rasplamsati?!

S Marijom Bistricom se rastajem pozdravom s čuvarem parkinga, krilatim anđelom na visokom postamentu pa zamičem pored tvrdih drvenih kuća, zaostalih iz nekih davnih vremena u kojima je naroda u ovakve dane ovdje sigurno bilo manje, a vjere ipak malo više nego sad…